Zvijezde
MAJA BULATOVIĆ
1986-2006
U Budućnosti je provela gotovo cijelu karijeru (samo jednu sezonu bila je u Španiji), za
podgorički klub kaže da joj je ''ikona i svetinja'', te da ''svaki dan počinje i
završava'' sa najvećim crnogorskim sportskim brendom. Budućnosti je dala sve, dvije
decenije bila idol navijača u ''Morači'', u Budućnosti je ostala i po završetku blistave
karijere.
Od 1986. i debija sa samo 17 godina do 2006. trajala je karijera legendarne rukometašice
koja je u karijeri osvojila brojne trofeje u okvirima nekadašnje SFRJ, ali i jedan
evropski trofej – IHF Kup 1987. Jedina je igračica koja je imala čast da odigra svih
šest polufinala Lige šampiona na prelazu između dva milenijuma. Kao igračica nije stigla
do finala elitnog takmičenja, nedostatak sreće ili nešto drugo, tek san trofejne
generacije i navijača nije postao java za vrijeme generacije koju je predvodila.
Ono što nije uspjela kao igračica uradila je međutim, kao direktor kluba i to dva puta –
Budućnost je za vrijeme njenog mandata dva puta pokorila Evropu i to 2012. i 2015. i
svrstala se u red najuspješnijih učesnika Lige šampiona svih vremena.
Bojana POPOVIĆ
1998-2002, 2010-2012
Zvanično priznanje nije dobila, ali rukometni stručnjaci i javnost su nepodijeljenog
mišljenja – najbolja je igračica planete u posljednje dvije decenije. U Budućnost je
došla 1998. i to kao 18-godišnjakinja, a iz našeg kluba vinula se u zvijezde evropskog
rukometa. Potom je osam godina harala terenima u Danskoj, zemlji koja je tada imala
najjaču ligu u Evropi, a na kraju ponovo obukla plavi dres i stavila tačku na blistavu
karijeru.
Na prelazu između dva milenijuma, bila je dio sjajnih generacija Budućnosti koje i pored
dominacije na nacionalnom nivou, nijesu uspjele da ostvare san i dođu do finala Lige
šampiona. U Danskoj je za osam godina osvojila pet trofeja Lige šampiona. Vratila se
2010. i nakon novog polufinala u sezoni 2010/11, u narednoj ostvarila misiju zbog koje
je uprava kluba uložila velike napore da je vrati u njenu drugu kuću. Bojana je
predvodila Budućnost u istorijskoj 2012. kada je na grbu ''zakačena'' prva evropska
zvijezda.
Karijeru je najprije okončala nakon trofeja Lige šampiona i olimpijskog srebra 2012, ali
se vratila 2016. i nastupila za Crnu Goru na Olimpijskim igrama u Rio de Žaneiru.
Sa šest titula prvaka Evrope prva je na listi najtrofejnijih igračica Lige šampiona, a
po završetku karijere ostala je u Budućnosti, gdje obavlja funkciju sportskog direktora
i pomoćnog trenera prvog tima.
OLGA SEKULIĆ
1979-1989, 1994-1995
Od njene generacije krenulo je rukometno ''ludilo'' u našem glavnom gradu koje traje i
danas. Osamdesetih godina prošlog vijeka rukomet je u Podgorici postao sport broj 1, a
Budućnost najveći sportski brend naše države zahvaljujući temeljima koje je postavila
generacija u kojoj je Olga Sekulić bila jedna od ključnih karika.
Protivnički golmani drhtali su od projektila koji je imala u ruci, a ''Morača'' grotlo u
kojem je bilo gotovo nemoguće osvojiti bodove. Generaciju koju je selektirao legendarni
Vinko Kandija prvi domaći trofej osvojila je 1985. i od tada kreće dominacija na
prostoru nekadašnje SFRJ. Tri titule prvaka države, četiri osvojena naslova Kupa
Jugoslavije i trofej pobjednika IHF Kupa 1987. kao evropsko priznanje za sjajnu
generaciju. Sva individualna priznanja teško je nabrojati. Više puta dobijala je
priznanje za najboljeg igrača i strijelca u Jugoslaviji, bila je i najbolji strijelac i
najbolji lijevi bek na planeti.
MILENA RAIČEVIĆ
2007-2021.
Čarobnjak ženskog rukometa, ali i veliki borac, lider, kapitenka i simbol vjernosti
našem klubu. Cijelu karijeru (od najmlađih kategorija do danas) vezala je samo za
plavo-bijele boje iako su njene finte, vizija i igra, bili želja mnogih drugih evropskih
klubova.
Najveći uspjesi Budućnosti - dva trijumfa u Ligi šampiona 2012. i 2015. - bili su
prošarani i njenom magijom. Iako kapitenka, Milena je i dalje mlada, pa ne treba
sumnjati da će i u narednim godinama predvoditi svoj voljeni klub do novih velikih
uspjeha.
Osim u plavom dresu, Milena je blistala i u crvenom Crne Gore. Kao dio "lavica" bila je
šampion Evrope 2012, a osvojila je i istorijsko olimpijsko srebro iste godine.
Sa pomenutog Evropskog prvenstva 2012. vječito će se pamtiti njene nezaboravne partije u
polufinalu protiv Srbije i finalu sa Norveškom.
SVETLANA ANTIĆ
1979-1989
Još jedna dama iz čuvene rukometne porodice Mugoša u osamdesetim godinama prošlog vijeka
bila je prototip modernog pivota. Do tada su rukometašice "na crti" bile niskog rasta i
težišta, veoma snažne. Legendarni Vinko Kandija obećao je da će od njenih 187
centimetara, napraviti najboljeg pivota na planeti.
Možda za to vrijeme čudno obećanje, ali Svetlana Mugoša (danas Antić) veoma brzo postala
je upravo ono što je genijelac iz Trogira obećao - najbolji pivot na svijetu. A sa
sestrom Ljiljanom činila je magičan tandem u našem klubu.
Osim uspjeha u dresu Budućnosti (Kup pobjednika kupova 1985. i IHF kup 1987.), blistala
je i u dresu reprezentacije Jugoslavije sa kojom je bila olimpijski šampion.
Ljiljana Vučević
1976-1988
Neko je jednostavno rođen da bude vođa na terenu, uzor ostalim igračicama i oslonac u
najtežim trenucima... A to je u našem klubu, sa početkom velikih priča osamdesetih
godina prošlog vijeka, bila Ljiljana Vučević - tada jedna od čuvenih sestara Mugoša.
Veoma mlada je postala kapitenka Budućnosti, bila fenomenalan srednji bek, dama koja je
i sa reprezentacijom Jugoslavije "zagrizla" olimpijsko zlato.
Bila je član generacije koja je pod vođstvom Dušana Đurišića ušla u Prvu ligu tadašnje
zemlje, da bi kasnije pod palicom Vinka Kandije i Nikole Petrovića ispisala prve velike
uspjehe Budućnosti na evropskoj sceni - osvajanje istorijskog Kupa pobjednika kupova
1985. i IHF kupa, dvije godine kasnije.
Koliko je u tim vremenima bila popularna u Jugoslaviji najbolje govori to da je na
otvaranju Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. bila jedna od onih koji su nosili
olimpijsku zastavu.