Liga šampiona

2024-11-09

18:00

Budućnost

vs

Team Esbjerg

Zvijezde

MAJA BULATOVIĆ

1986-2006

U Budućnosti je provela gotovo cijelu karijeru (samo jednu sezonu bila je u Španiji), za podgorički klub kaže da joj je ''ikona i svetinja'', te da ''svaki dan počinje i završava'' sa najvećim crnogorskim sportskim brendom. Budućnosti je dala sve, dvije decenije bila idol navijača u ''Morači'', u Budućnosti je ostala i po završetku blistave karijere.

Od 1986. i debija sa samo 17 godina do 2006. trajala je karijera legendarne rukometašice koja je u karijeri osvojila brojne trofeje u okvirima nekadašnje SFRJ, ali i jedan evropski trofej – IHF Kup 1987. Jedina je igračica koja je imala čast da odigra svih šest polufinala Lige šampiona na prelazu između dva milenijuma. Kao igračica nije stigla do finala elitnog takmičenja, nedostatak sreće ili nešto drugo, tek san trofejne generacije i navijača nije postao java za vrijeme generacije koju je predvodila.

Ono što nije uspjela kao igračica uradila je međutim, kao direktor kluba i to dva puta – Budućnost je za vrijeme njenog mandata dva puta pokorila Evropu i to 2012. i 2015. i svrstala se u red najuspješnijih učesnika Lige šampiona svih vremena.

Bojana POPOVIĆ

1998-2002, 2010-2012

Zvanično priznanje nije dobila, ali rukometni stručnjaci i javnost su nepodijeljenog mišljenja – najbolja je igračica planete u posljednje dvije decenije. U Budućnost je došla 1998. i to kao 18-godišnjakinja, a iz našeg kluba vinula se u zvijezde evropskog rukometa. Potom je osam godina harala terenima u Danskoj, zemlji koja je tada imala najjaču ligu u Evropi, a na kraju ponovo obukla plavi dres i stavila tačku na blistavu karijeru.

Na prelazu između dva milenijuma, bila je dio sjajnih generacija Budućnosti koje i pored dominacije na nacionalnom nivou, nijesu uspjele da ostvare san i dođu do finala Lige šampiona. U Danskoj je za osam godina osvojila pet trofeja Lige šampiona. Vratila se 2010. i nakon novog polufinala u sezoni 2010/11, u narednoj ostvarila misiju zbog koje je uprava kluba uložila velike napore da je vrati u njenu drugu kuću. Bojana je predvodila Budućnost u istorijskoj 2012. kada je na grbu ''zakačena'' prva evropska zvijezda. Karijeru je najprije okončala nakon trofeja Lige šampiona i olimpijskog srebra 2012, ali se vratila 2016. i nastupila za Crnu Goru na Olimpijskim igrama u Rio de Žaneiru.

Sa šest titula prvaka Evrope prva je na listi najtrofejnijih igračica Lige šampiona, a po završetku karijere ostala je u Budućnosti, gdje obavlja funkciju sportskog direktora i pomoćnog trenera prvog tima.

OLGA SEKULIĆ

1979-1989, 1994-1995

Od njene generacije krenulo je rukometno ''ludilo'' u našem glavnom gradu koje traje i danas. Osamdesetih godina prošlog vijeka rukomet je u Podgorici postao sport broj 1, a Budućnost najveći sportski brend naše države zahvaljujući temeljima koje je postavila generacija u kojoj je Olga Sekulić bila jedna od ključnih karika.

Protivnički golmani drhtali su od projektila koji je imala u ruci, a ''Morača'' grotlo u kojem je bilo gotovo nemoguće osvojiti bodove. Generaciju koju je selektirao legendarni Vinko Kandija prvi domaći trofej osvojila je 1985. i od tada kreće dominacija na prostoru nekadašnje SFRJ. Tri titule prvaka države, četiri osvojena naslova Kupa Jugoslavije i trofej pobjednika IHF Kupa 1987. kao evropsko priznanje za sjajnu generaciju. Sva individualna priznanja teško je nabrojati. Više puta dobijala je priznanje za najboljeg igrača i strijelca u Jugoslaviji, bila je i najbolji strijelac i najbolji lijevi bek na planeti.

MILENA RAIČEVIĆ

2007-2021.

Čarobnjak ženskog rukometa, ali i veliki borac, lider, kapitenka i simbol vjernosti našem klubu. Cijelu karijeru (od najmlađih kategorija do danas) vezala je samo za plavo-bijele boje iako su njene finte, vizija i igra, bili želja mnogih drugih evropskih klubova.

Najveći uspjesi Budućnosti - dva trijumfa u Ligi šampiona 2012. i 2015. - bili su prošarani i njenom magijom. Iako kapitenka, Milena je i dalje mlada, pa ne treba sumnjati da će i u narednim godinama predvoditi svoj voljeni klub do novih velikih uspjeha.

Osim u plavom dresu, Milena je blistala i u crvenom Crne Gore. Kao dio "lavica" bila je šampion Evrope 2012, a osvojila je i istorijsko olimpijsko srebro iste godine.

Sa pomenutog Evropskog prvenstva 2012. vječito će se pamtiti njene nezaboravne partije u polufinalu protiv Srbije i finalu sa Norveškom.

SVETLANA ANTIĆ

1979-1989

Još jedna dama iz čuvene rukometne porodice Mugoša u osamdesetim godinama prošlog vijeka bila je prototip modernog pivota. Do tada su rukometašice "na crti" bile niskog rasta i težišta, veoma snažne. Legendarni Vinko Kandija obećao je da će od njenih 187 centimetara, napraviti najboljeg pivota na planeti.

Možda za to vrijeme čudno obećanje, ali Svetlana Mugoša (danas Antić) veoma brzo postala je upravo ono što je genijelac iz Trogira obećao - najbolji pivot na svijetu. A sa sestrom Ljiljanom činila je magičan tandem u našem klubu.

Osim uspjeha u dresu Budućnosti (Kup pobjednika kupova 1985. i IHF kup 1987.), blistala je i u dresu reprezentacije Jugoslavije sa kojom je bila olimpijski šampion.

Ljiljana Vučević

1976-1988

Neko je jednostavno rođen da bude vođa na terenu, uzor ostalim igračicama i oslonac u najtežim trenucima... A to je u našem klubu, sa početkom velikih priča osamdesetih godina prošlog vijeka, bila Ljiljana Vučević - tada jedna od čuvenih sestara Mugoša.

Veoma mlada je postala kapitenka Budućnosti, bila fenomenalan srednji bek, dama koja je i sa reprezentacijom Jugoslavije "zagrizla" olimpijsko zlato.

Bila je član generacije koja je pod vođstvom Dušana Đurišića ušla u Prvu ligu tadašnje zemlje, da bi kasnije pod palicom Vinka Kandije i Nikole Petrovića ispisala prve velike uspjehe Budućnosti na evropskoj sceni - osvajanje istorijskog Kupa pobjednika kupova 1985. i IHF kupa, dvije godine kasnije.

Koliko je u tim vremenima bila popularna u Jugoslaviji najbolje govori to da je na otvaranju Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. bila jedna od onih koji su nosili olimpijsku zastavu.